Nasilje u porodici u posljednjih nekoliko godina postalo je, nažalost, sve češća pojava u našoj zemlji. Iako se nekada na prste mogao nabrojati broj zlostavljanih žena koje su imale hrabrosti govoriti o svojim problemima, žrtve porodičnog nasilja danas nerijetko izlaze u javnost kako bi osvijestile one koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, uz poruku da o tome ne smiju šutjeti.
Svekrva i djever
Upravo zbog toga osnivaju fondacije i razna udruženja. Jedna od žrtvi porodičnog nasilja je i 38-godišnja Sarajka A. M., koja je za "Dnevni avaz" ispričala svoju tešku životnu priču, iz koje je, na svu sreću, izašla kao pobjednica.
Iako se sa suprugom vjenčala iz ljubavi, samo tri mjeseca nakon sklapanja bračne zajednice, A. M. je suprug počeo fizički maltretirati.
- Jedne večeri sklonila sam peglu sa stola kako se djeca njegove sestre ne bi opekla. Suprug je, međutim, mislio da sam peglu otela od djece, nije shvatio da sam je maknula kako se neko ne bi opržio. Govorio mi je da mrzim tu djecu, da ih ne mogu gledati i tad me je prvi put istukao - kroz plač je započela svoju ispovijest A. M.
Dešavalo se, nastavlja, da svaka dva-tri mjeseca od supruga prima udarce. Kako se njihov bračni život nastavio, A. M. je rodila i prvo muško dijete. Mislila je da će to promijeniti suprugovo ponašanje, ali zlostavljanje i maltretiranje se nastavilo...
- Kada je malom bilo pet godina, rodila sam djevojčicu, koja je nakon rođenja dugo bila pod nadzorom doktora. Mislila sam da će barem to smekšati mog supruga, ali nije. S vremenom, kako je kćerka rasla, uvidjela sam da će neke stvari i na njoj ispoljavati - govori A. M.
Iako, tvrdi Sarajka, njen suprug nije fizički maltretirao djecu, bio je privrženiji sinu nego kćerci. Više od sedam godina živjeli su u zajednici s njegovim roditeljima i bratom, koji su znali da njihovu snahu fizički maltretira, ali ništa nisu poduzimali da to promijene. Naprotiv...
- Jednog dana ispred bolnice moj djever je čak vidio kada me je suprug trudnu istukao i nije ni prstom maknuo. Pitala sam ga zašto nije nešto poduzeo kada je to vidio, a on je rekao da nije mogao da se miješa u naš život - prisjeća se A. M.
Iako je nekoliko puta pokušavala da ode od njega, pomisao na djecu uvijek ju je vraćala nazad. Suprug joj je govorio da može otići, ali joj nije dao da povede djecu.
- Pretposljednji put kada me je istukao, bila sam veoma bolesna i doktor mi je preporučio operaciju. Trebala sam ići u banju, a prije toga sam htjela kupiti stvari i zakazati termin, ali mi on nije dao auto. Istukao me je tada i razbio mi mobitel. Tada sam sinu rekla: "Ako se još jednom desi da me istuče, mama će otići." Počeo je plakati i molio me da ga ne ostavljam - govori A. M.
Svakog dana se, i kada nije bilo problema, pitala i strahovala hoće li je te večeri suprug opet istući.
- Često mi je govorio da je teško živjeti s glupom ženom i s vremenom sam i sama počela vjerovati u to. Kada sam ga pitala zašto me tuče, nikada nije htio pričati o tome, pravio se kao da je sve uredu. I kada je postojao neki problem, nije htio čuti moje mišljenje. Samo je on bio važan. Bila sam potpuno jadna i skrhana i bilo je teško glumiti pred ljudima da imam dobar život, jer sam materijalno imala sve. Trpjela sam do krajnje granice - govori A. M.
Ojačala sam
Bolji dani za ovu hrabru Sarajku stigli su tek nakon 11 godina braka, kada je konačno skupila hrabrost da, po cijenu svega, napusti supruga i prekine nasilje.
- Te večeri kad sam odlučila napustiti kuću, on je počeo plakati i moliti me da ostanem. Otišla sam u policijsku stanicu i podnijela krivičnu prijavu protiv njega. Socijalni radnik i policija dovezli su me u Sigurnu kuću i pitali da li želim da me smjeste tu s djecom. Objasnili su mi da je to kolektivni smještaj, da psotoje uvjeti za život, gdje ženi pružaju psihološku pomoć, pravnu, socijalnu i pristala sam. Moja djeca i ja smo tu već šest mjeseci - kazala je A. M.
Razlozi zbog kojih ju je muž tukao, govori, bili su stvar patrijarhalnog odgoja, u kojem se smatra da žena mora biti potčinjena muškarcu.
- Uloga njegove majke bila je izuzetno dominantna, a njena riječ neprikosnovena. Nikada se nije suprotstavljao članovima svoje porodice nego je svoje frustracije ispoljavao isključivo u odnosu prema meni, jer je tu dominirao. Kada smo se svađali, ja nikada nisam imala pravo da se svađam, samo sam morala šutjeti i kimati glavom. No, hvala Bogu i zaposlenicima Sigurne kuće, to je sada sve iza mene - govori A. M. te dodaje kako se ni u jednom trenutku nije pokajala što je napustila supruga.
Kada je tek došla u Sigurnu kuću, bila je uznemirena, plačljiva i nemoćna da govori o svom problemu...
- Teško mi je bilo i pomisliti na to, ali kako vrijeme prolazi, i ja sam ojačala. Sa punom psihološkom podrškom, vjerujem da ću biti još bolje. Ženama koje prolaze kroz sličnu situaciju, poručila bih da prekinu nasilje, jer postoji institucija koja im može pomoći - poručila je hrabra Sarajka.
SOS telefon
Prema riječima Mubere Hodžić-Lemeš, menadžerke Sigurne kuće, SOS telefon za prijave nasilja je besplatan i otvoren je 24 sata dnevno.
- Od 2004., od kada je otvoren SOS telefon, primili smo 9.487 poziva, više od 54 posto odnosi se direktno na prijavu nasilja u porodici. Dakle, dobro je da građanke znaju da postoji SOS telefon i mogućnost da u roku od 24 sata dobiju adekvatnu informaciju o mogućnosti zaštite i aktuelnim zakonima - kazala je Hodžić-Lemeš.
Ulični performans u Sarajevu
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježen je 25. novembra. Tim povodom, Fondacija CURE je ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu uličnim performansom "Klub anonimnih - ljubomora nije ljubav" obilježila početak globalne kampanje "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama".
Izvor: avaz.ba
