Bio jednom jedan dječak, čija je porodica bila veoma bogata. Jednog dana njegov otac ga je odveo na put do jednog siromašnog sela.
Cilj putovanja bio je da pokaže svom sinu, kako žive siromašni ljudi kako bi on kada poraste umio da cijeni svoje bogatstvo.
Tako su stigli do sela, na jednu farmu, kod jedne veoma siromašne porodice.
Oni su tamo proveli nekoliko dana i na povratku otac je upitao svog sina da li mu se svidjelo putovanje.
– Bilo je sjajno tata – dječak je odgovorio.
– Da li si primjetio kako siromašni ljudi žive?
– Da, jesam – rekao je dječak.
Otac je zamolio sina da mu ispriča svoje utiske sa njihovog putovanja.
– Pa mi imamo samo jednog psa, a oni imaju četiri. U našem vrtu se nalazi bazen, dok oni imaju rijeku koja nema kraja. Imamo skupe lampione, ali oni noću imaju zvijezde iznad svojih glava. Mi imamo samo mali komad zemlje, dok oni imaju beskrajna polja . Mi moramo kupovati hranu, a kod njih ona raste. Imamo veliku ogradu za zaštitu naše imovine, njima to ne treba, jer imaju prijatelje da ih štite.
Otac je bio zapanjen, nije mogao da kaže ni riječ.
– Hvala ti, tata, što si me doveo da vidim koliko smo mi siromašni – dodao je dječak.
Ova priča pokazuje da se pravo bogatstvo, kao i prava sreća ne mjeri materijalnim stvarima.
Ljubav, prijateljstvo i sloboda su daleko vrijedniji.
Izvor : www.avaz.ba
